Posljednji pozdrav
22. travnja 2025 (utorak)
Hvala ti za sve, Nona Duba!
1947.-2025.
Kako opće počet ovu zadnju besedu, Mama? Kako na ovo malo mesta napisat se ča osjećan, se ča bin ti tela reć? Tuliko mi j’ žal ča pustimo da život prohaja i ne rečemo ono ča bimo tribali reć dokli moremo. Moren se samo nadat da si osjetila se ča san ti tela reć va oni teški zadnji dani, da ti j’ moja ruka prenesla ča znače riči ke više nisi razumela…
Život te ni mazil, Mama. Zaslužila si puno boje nego ča si dobila. Nadan se samo da smo ti mi bili radost. Moja dica nisu mogla poželet boju nonu, a ja nikad ne bin bila to ča san da ni bilo tebe. Da se ti nisi tuliko mučila i žrtvovala za sih nas. Nadan se da si našla svoj mir med anjelimi, da nas gjedaš z neba i da ćeš i daje pazit nad nami. Još mi rabiš, Mama, vavik ćeš mi rabit i falit ćeš mi beskrajno. I meni i Kati i Luki i Jakovu. I vavik ćeš bit z nami.
Hvala ti, Mama!
Život te ni mazil, Mama. Zaslužila si puno boje nego ča si dobila. Nadan se samo da smo ti mi bili radost. Moja dica nisu mogla poželet boju nonu, a ja nikad ne bin bila to ča san da ni bilo tebe. Da se ti nisi tuliko mučila i žrtvovala za sih nas. Nadan se da si našla svoj mir med anjelimi, da nas gjedaš z neba i da ćeš i daje pazit nad nami. Još mi rabiš, Mama, vavik ćeš mi rabit i falit ćeš mi beskrajno. I meni i Kati i Luki i Jakovu. I vavik ćeš bit z nami.
Hvala ti, Mama!
Tvoja Koli, Kati, Luka i Jakov
#167905 167905